subota, 2. studenoga 2024.

Umro je i tata

 Prošli tjedan , najvjerojatnije pred spavanje želeči očistiti pod od prolivene kave, pao je i bez bolova umro tata Vlado.




Hvala svim prijateljima, i onima koje poznajem i one koje ne poznajem na izrazima sućuti. Hvala SVIMA.

Tata je pisao knjigu sjećanja; i najvjerojatnije je sada na meni da ju završim, postavim slike ...itd. Nadam se da ću barem pokušati, madsa nisam to9liko riječit kao što je on bio....


Za početak, evo jedan tekst koji sam poslao prijateljici iz mladih dana iz grada Jajca


Vlado je rođen 1932. godine u Bihaću. Tijekom svog života preselio se na nekoliko lokacija, školovao se i odrastao na otoku Krku, a zatim živio u Slavonskom Brodu, Jajcu i Kutini.

Vlado i supruga Ružica došli su u  Jajce 1955 kao mladi bračni par.. Vlado je dobio radno mjesto u konstrukcionom birou pri strojnom održavanju tvornice Elektrobosna, a Ružica mjesto tajnice – daktilografa u odjelu kapitalne izgradnje.  Za tih 8 godina boravka u Jajcu dosta su se družili s prijateljima i poznanicima, amaterski se bavili u KUD-u (Vlado glumom, a Ružica folklorom), kao i streljaštvom te automobilizmom i motociklizmom. U popodnevnim i večernjim satima pored amaterizma predavao je stručne strojarske predmete u Školi učenika u privredi, te u trogodišnjoj Majstorskoj školi.

Dvije godine bio je šef radionice u Domu za vaspitno zapuštenu mladež, gdje su iz cijele BiH sakupljani „besprizorna mladež“ i kroz trogodišnju školu dobivali kvalifikacije za bravare, tokare, kovače i električare. Ružica je radila u knjigovodstvu Doma.

U ljeto 1960 godine od Općinskih vlasti Jajce dobio je zadatak da napiše tehnički dio elaborata o formiranju Autotransportnog poduzeća u Jajcu. Kada su stručni organi u Općini proučili elaborat ( financijski dio ) su obradili Jarić i Isak  Hađiosmanović. Predsjednik Općine Ilija postavio ga je za direktora Autotransportnog poduzeća Vrbas Jajce , gdje se zadržao do 1963.

 Godine 1963. preselio se u Kutinu, gdje je postao cijenjeni član lokalne zajednice i rukovoditelj u raznim odjelima Petrokemije Kutina.. Njegova ljubav prema radioamaterizmu započela je 1947. godine, a od 1964. aktivno je sudjelovao u radu Radiokluba Kutina. Njegov glas mogao se čuti u eteru sve do posljednjih dana, što svjedoči o njegovoj strasti i predanosti ovom hobiju., te dobitnika Državne nagrade tehničke kulture Faust Vrančić za 2004. godinu.

Vlado je aktivno sudjelovao u radu Radiokluba slijepih „Louis Braille“, gdje je često dijelio savjete i iskustva. Njegova prisutnost na skupštinama bila je od velikog značaja, a njegova mudrost i entuzijazam inspirirali su mnoge. Unatoč ograničenjima koja su mu nametnula godine i zdravstveni problemi, bio je pun života i uvijek je uživao u svakom trenutku. Njegova borba za poboljšanje uvjeta života slijepih osoba u Hrvatskoj bila je istinska misija koja će ostati zapamćena.

Posljednji ispraćaj našeg dragog Vlade održat će se u ponedjeljak, 21. listopada 2024., u 13:30 sati na groblju u Kutini. Njegov odlazak ostavit će veliku prazninu u našim srcima, ali njegovo nasljeđe živjet će kroz sve nas koji smo ga poznavali i voljeli.

Počivao u miru.


Evo i govor tatinog prijatelja i suradnika Zvonimira Lernatić..


Poštovana obitelj pokojnog Vlade, dragi prijatelji i svi ostali prisutni, osjećam se osobno izuzetno počašćen željom pokojnog Vlade da se danas od čovjeka zaljubljenog u tehničku kulturu i od dragog nam prijatelja oprostim osobno i u ime ZTK Kutina.

Od svoje najranije mladosti Vlado je razvijao sklonost prema aktivnostima vezanim uz tehničku kulturu.

Bio je jedriličarski pilot i padobranac, te dugogodišnji aktivan radioamater. Bavio se motociklizmom, fotografijom i kasnije informatikom. Njegov doprinos u rastu i razvoju kutinskog radioamaterizma je ogroman.

Bio je i inicijator osnivanja krovnih organizacija tehničke kulture kao što su klub Sam, Narodna tehnika i Zajednica tehničke kulture Kutina u samostalnoj Hrvatskoj.

U svom dugogodišnjem radu u tehničkoj kulturi Kutine, bio je inicijator i provoditelj ideje u organiziranju Klubova mladih tehničara i Pokreta znanost mladima, organiziranim pri osnovnim i srednjim školama u Kutini.

Radio je i na osiguranju adekvatnog radnog prostora za sve udruge i klubove tehničke kulture.

Kao istaknuti član i funkcioner u tehničkoj kulturi, bio je biran i u izvršne organe tehničke kulture u županijskoj i republičkoj ZTK.

Vlado je čitav svoj život, znanje i umješnost posvetio mladim ljudima, kako bi oni mogli upražnjavati svoje sklonosti prema djelatnostima u tehničkoj kulturi.

Sve te poslove radio je u svoje slobodno vrijeme koga je nesebično poklanjao mladim građanima Kutine i šire.

Za njegov izniman doprinos razvoju i unapređivanju tehničkog odgoja i obrazovanja, a posebno mladeži, dobio je najveću državnu nagradu tehničke kulture „Faust Vrančić“ za 2004. godinu.

 

Vlado, znali smo za tvoju dugogodišnju bolest i radovali se svakom trenutku provedenim s tobom, ali tvoj odlazak nas je ipak dočekao nespremne da to prihvatimo.

Tužni smo što odlaziš, ali smo sretni i ponosni što smo te imali.

Stoga ne brini, putuj mirno prema svojem odredištu.

Ima neka moć u dobrim ljudima i nakon smrti. Oni kao da i dalje žive, ostaju zauvijek sa nama.

Hvala ti za svaki pruženi trenutak, uvijek ćeš biti u našim mislima i pratiti ćeš nas do kraja života.

Vjerujemo da si sada na ljepšem mjestu i ponosno nas gledaš, kao i na ovome svijetu.

Bez obzira što se čini da si sada daleko, mi znamo da si bliže nego ikad, daj nam snage da nas to ne boli, znaj da te naša srca bezuvjetno vole.

Neka ti je laka ova hrvatska zemlja u koju danas polažemo tvoje tijelo.

Članovima tvoje obitelji upućujem iskrenu sućut u ime Zajednice tehničke kultura grada Kutine.