Tekst i fotke s u kopirane s facea....
Kolika je šansa da sretnem nju?!
Nakon 26 godina!! Na Pagu, kamo sam došla planinariti s @pds_velebit, dajuči koljenu šansu. Hodali smo stazom Other Side of the Moon na pustom otoku kad nam je ususret dolazila žena. Rekla sam joj dobar dan i razrogačila oči od čudjenja kad su nam se pogledi sreli. Zagrlile smo se nasred staze kao da se vrijeme izmedju nije ni dogodilo. Suzana Felc!! Moja profesorica matematike iz kutinske prirodoslovno-matematičke gimnazije. Felcovka. Stroga, ali pravedna.
26 godina života pokušavale smo pretresti u nekoliko dahova. Rekla mi je da je u mirovini. Da sada studira psihologiju u Sloveniji, jer vjeruje da jedino što na svijetu možeš promijeniti si ti sam
To me podsjetilo koliko je utjecala na moj život. Rade to učitelji možda i ne znajuči koliko duboko. Nosimo ih ostatak života kao kompas u sebi.
Na rastanku sam viknula za njom: “Profesorice, jesam li ja postala seronja kad sam odrasla?” Zastala je kao ošibana. Pogledala me ravno u oči pa rekla: “Čovjek mora dobiti feedback na ovo.” Izgovorila je nešto što vam ne mogu ponoviti. Sram me. Ali dok ovo pišem, suze mi natapaju tipkovnicu. Nitko mi u životu nije rekao nesto ljepše o tome tko sam bila i tko sam ostala. Onako kako me vidi moja profesorica matematike. Zagrlila me pa potrčala u suprotnom smjeru.
Dan na Pagu bio je planinarski fijasko. Magla je progutala i stazu i pogled na more i nas… a meni je srce htjelo iskočiti iz prsa.
Znam zašto sam tog dana trebala biti baš na tom mjestu i zašto sam morala čuti to sto sam čula. “U stvarnosti vrijeme teče, a u svijesti se može zbiti u jednu točku.” Stigla mi je njezina poruka na mobitel kad sam došla doma. Učitelji, reči ću vam, mnogo duže ostanu živjeti u nama, nego mi u njihovoj učionici.

